Anahata

AUTOR: dr Lejla Divović Mustafić, specijalista interne medicine

Postoji tajni šifrarnik u komunikaciji između Emine i mene. Najčešće podrazumijeva alarmno stanje u nastanku, kada neka od nas dvije na Instagramu “baci” onoj drugoj hashtag “uzemljenje”. To u prevodu znači: “Sestro draga, svi me upeglaše”. Dijete/djeca me udaviše, visok je datum, kriza na poslu, kad će više taj godišnji, dat ću otkaz… Na kraju se sve ustvari svede na: “Onaj (pokazna zamjenica koja se referiše na osobu muškog spola koja je u tom trenutku sigurno nešto zgriješila, a da toga nije ni svjesna - MUŽ) me nervira”. Preko Vibera slijedi dogovor za kafu. Kad? U nedogled se smjenjuje njena dežura - moja dežura, njena dežura - moja pripravnost i ukrug. Ali za kafu zvanu kuknjava, uvijek se nađe vremena za prave prijatelje. 

U prvih pola sata kafe, odmah zajednički zaključimo kako smo obje nevjerovatni pehovi. Ja ipak mislim da je moje crnilo najcrnje, a njeno malo naginje na sivu, ali ne da mi reći. Pred kraj, u sitne sate kada konobari već bjesne jer se neke dvije spodobe za stolom u ćošku ne žele vratiti toplini svog vlastitog doma, dođemo do zaključka kako bi bilo predivno baviti se nekim od ovih savremenih zanimanja. To su, znate, ona zanimanja gdje jako dobro zaradite, niko ne zna čime se tačno bavite, ali izgledate fenomenalno. 

Ja, naprimjer, ne bih imala ništa protiv ni da mi sliku bosih nožica, crveno nalakiranih noktića, na filterski obrađenoj zelenoj travi lajka jedno 50 hiljada pratioca. Možda bih dobila besplatnu pedikuru u nekom salonu? Ko zna! Mlađa rodica - za koju ne znam tačno da li je pripadnica Z generacije ili je digitalni nomad ili je to ustvari isto - mi je nedavno, sa nekim izrazom kulturnog gađenja, pokušala objasniti: “Nije ti to do kozmetičkog salona. To ti je grounding & earthing.” Whatever, guglala sa da shvatim o čemu priča. Sada, u prevodu na bosanski, suvereno vladam terminologijom – prevedeno: “Ja sam u stresu!!!”.

Stres je odgovor organizma na pritisak proizišao iz izazovnih životnih situacija. To je stanje disharmonije i kao takav, stres je suprotnost složenim fiziološkim i bihejvioralnim reakcijama koje organizam koristi za održavanje idealne ravnoteže, tj. homeostaze. Svaki pojedinac, u zavisnosti od genetske predispozicije, okruženja u kojem odrasta i živi, razvija vlastiti obrazac adaptivnog odgovora na stres koji je, također, kroz život podložan promjenama. Neadekvatan odgovor na stres, kao i dugotrajna izloženost istom, dovode do narušavanja fiziologije organizma. 

Sve do četrdesetih godina prošlog stoljeća, nauka nije poznavala pojam psihičkog stresa. U novijoj historiji, stres se dijeli na: 

a) akutni stresni poremećaj (razvija se od trenutka nastale traume i traje prvih sedam dana), 

b) posttraumatski stresni poremećaj (počinje nakon navršenih mjesec dana od nastanka traume). 

Fiziološki centar reakcije na stres nalazi se u dijelu centralnog nervnog sistema koji se naziva limbički sistem. Limbički sistem okružuje bazalne regije velikog mozga i živčani je sklop koji nadzire emocionalno ponašanje i motivacione nagone. Centralnu funkciju u limbičkom sistemu ima hipotalamus. Stresne informacije u vidu senzacija, sa periferije do hipotalamusa, putuju nervnim vlaknima. Odgovor hipotalamusa na stres regulišu dvije tzv. osovine. 

Prva osovina jeste SAM (simpatičko-adrenalno-medularna). SAM jeste primarna reakcija organizma na stres, sažeta u frazi “bori se ili bježi” (eng. fight or flight). Hipotalamus, preko nervnih vlakana simpatičkog nervnog sistema, odašilje informacije do srži nadbubrežne žlijezde koja, kao odgovor na stres, luči adrenalin (u manjoj mjeri i noradrenalin). 

Adrenalin povratnom spregom aktivira drugu osovinu - HPAC (hipotalamično-hipofizno-adrenalno-kortikalna). Pod dejstvom adrenalina, gore pomenuti hipotalamus oslobađa kortikotropin-otpuštajući faktor koji stimuliše prednji režanj hipofize. Hipofiza je žlijezda veličine graška, smještena na bazi mozga u koštanoj strukturi izgleda turskog sedla (lat.sella turcica), sa funkcijom unutrašnjeg lučenja hormona. U fazi akutnog stresa aktivira se prednji režanj hipofize koji, između ostalog, luči i ACTH (adrenokortikotropni hormon). ACTH stimuliše koru nadbubrežne žlijezde na lučenje glukokortikoida, hormona od kojih je u ovoj priči najznačajniji kortizol. 

Najprostije rečeno, u fazi akutnog stresa krv je preplavljena kortizolom i adrenalinom. Ovo za posljedicu ima: povećane vrijednosti sistemskog pritiska, ubrzan rad srca, ubrzano disanje, pojavu električne nestabilnosti u srčanom sprovodnom sistemu, spazam (grč, kontrakciju) koronarnih krvnih sudova, prokoagulabilna stanja (stanja koja pogoduju povećanoj sposobnosti koagulacije krvi), povišen nivo ćelijskog metabolizma, preraspodjelu kisika i hranjivih materija prema vitalno ugroženijim sistemima, povećanu koncentraciju glukoze u krvi, povećanu mišićnu snagu, izoštravanje mentalne aktivnosti... Osoba koja je pod dugotrajnim stresom često se žali na glavobolju, napetost, nespecifične bolove u trbuhu, mučninu, suha usta, insomniju (nesanicu), slabiji ili pojačan apetit, češkanje, prekomjerno znojenje, anksioznost (tjeskobnost), depresiju, bijes, strah. 

Preporuke za terapijske protokole svih mogućih referentnih naučnih radova izgledaju u najmanju ruku neiskoristivo: ostani pozitivan, praktikuj fizičku aktivnost, “isključi se”, srodi se sa prirodom, radi ono što te čini sretnim, meditiraj… Meditacija se najčešće definiše kao mentalni trening koji za cilj ima povezati um, tijelo i duh. Posljedica je uspostava stanja ravnoteže, relaksacije i samokontrole. Prvi pisani tragovi o meditaciji kao metodi liječenja datiraju iz knjiga indijske Ajurvede od prije tri hiljade godina. Sama riječ vodi porijeklo od sanskritske riječi “dhyana” što bi u prevodu značilo “pažnja”. Takva meditacija se bazira na sposobnosti kontrole vlastitog toka misli, zahvaljujući fokusu na tehnikama disanja, ciljanoj vizualizaciji, ponavljanju odgovarajućeg zvuka - mantre. Većina na meditaciju gleda kao na fizički pasivnu, mada ona može biti povezana i sa odgovarajućom fizičkom aktivnošću u sklopu joge, tai chi-a itd. 

U širem smislu, pojam meditacije obuhvata značenja od intelektualnog promišljanja neke teme, preko religijskih kontemplativnih praksi do onih samoanalitičnih i dekonstrukcijskih.

Studija iz 2005. godine, komparirajući snimke magentne rezonance mozga u dvije grupe pacijenata - u grupi u kojoj su pacijenti praktikovali meditaciju u svakodnevnom životu i kontrolne grupe sa pacijentima koji to nisu, pokazala je zadebljanje moždanog korteksa najviše u predjelu prefrontalnog korteksa, kao i povećanje sive moždane supstance u predjelu temporoparijetalnog spoja te malog mozga. Ove regije zaslužne su za procese učenja, kontrolu emocija, empatiju. Praktikovanje meditacije tokom samo 30-ak minuta dnevno ima pozitivan efekat na kardiovaskularni sistem djelujući na redukciju srčane frekvence i krvnog pritiska, a djeluje i na smanjenje broja respiracija, redukciju sposobnosti kože da prenosi elektricitet, smanjenje bazalne tjelesne temperature, redukciju pH vrijednosti (“kiselosti”) organizma te redukciju nivoa laktata (mliječne kiseline) u arterijskoj krvi. Meditacija, također, pomaže u jačanju imunološkog sistema. U konačnici, za razliku od faze stresa kada je simpatikus imao ključnu ulogu u odgovoru organizma, tokom meditacije nadvladava parasimpatikus. 

Napolju je 40 stepeni Celzijusa. Iz faze “hoće li u ovom gradu ikad sunce zasjat kako treba”, prešli smo u fazu “pocrkasmo, da hoće zahladniti”. Podešena sam na 528 Hz (herca) - od jutros sam u potrazi za svojom anahatom. U ravnoteži sam sa zemaljskim i spiritualnim. Oko mene areol smaragdnozelene boje, baš kao ona trava s početka teksta, provučena kroz filter. Na prstu rozen kvarc. Mogu se zakleti kako osjećam blagi pritisak u predjelu kičme u visini srca. Aktivirala se moja srčana čakra. Ili je, dođavola, bulging T6/T7. Kontempliram… Napolju je 40, ušla sam u četrdesetu i dok pokušavam disati naizmjenično kroz lijevu i desnu nosnicu - hiperventiliram. Ko me tjerao kad mogu, kao sav normalan svijet, da dišem na obje istovremeno. Vjerovatno je do one hronične upale desnog sinusa. Kontempliram… 

Da li sam jučer trebala kupiti ašvagandu (indijski ginseng)? Zar to nije ona biljka čiji korijen ima “konjski” miris? Tako sam “out”. Pa sav normalan svijest pije kapsule. One su “in”. Čujem kako mi milozvučnim glasom objašnjava: “Kolegice, ako je ne nađete ovdje, donijet ću Vam ja kapsule naredni put kad budem dolazila iz Splita. Ja otkad ih uzimam samo se hihoćem”. Pa što mi treba da se hihoćem?  Valjda mi je estrogen dobar? A šta ako nije? Lako je njoj hihotati se. Ima li ona hirurga za šefa? Pa nema! I zašto se uvijek o svom duhovnom stanju brinem na godišnjem odmoru. Ne treba mi ga ni dati. Samo pretjerano razmišljanje, umjesto da se radi. Mogla bih na ovom godišnjem nešto i raditi, naprimjer, smisliti temu za doktorat, a mogla bih i uzeti časove vožnje pa da ujutro fino idem na posao autom. A gdje ću ga onda parkirati? A i zdravije je da idem pješke. Bar ću ostati u nekoj formi. Da mi nije još toga, bila bih kao trokrilni ormar, ionako onaj orbitrek služi samo za skupljanje prašine. 

Kad smo kod prašine, trebalo bi stan malo srediti, a možda i ne bi. Posljednji put sam ležala dva dana od upale mišića, a i trebam kupiti sredstvo za čišćenje. Možda ga ima u onoj kutiji u malom kupatilu. Ali znam čega sigurno nema - toaletnog papira. Pored mene je zdjelica indijskih oraha. Zašto se na godišnjem uvijek pokušavam zdravo hraniti? Zato što je kolegica rekla (ne ova iz Splita, već druga iz Beograda) da su puni triptofana, a iz triptofana nastaje serotonin, a sa serotoninom mi je samopouzdanje na +400, a ne na +40. 

Mela sjeda pored mene na filter zeleni ćilim i zahtijeva hlađenje (klimu). Logično jer plus četrdeset je. Dok razmišljam kako će me klima sigurno “propuhati”, pita me: “Mama mogu li meditirati s tobom?” Zauzima lotosov položaj, škilji na jedno oko prema meni i izgovara “om”. Zna da me to uvijek nasmije. Da bi pojačala efekat meditacije, odbija da stiša omiljenu joj pjesmu pjevačice iz susjedne nam države edukativnog refrena - “tri nervna sloma na dan”. Prikladno.

Sjetim se da zovnem supruga zbog onog toaletnog papira, a i zbog onih sedativa, nek se nađe za svaki slučaj ako se anahata ne probudi… Da, možda bih, umjesto što ću uplatiti subspecijalizaciju, trebala otvoriti cvjećaru. Kažu da cvijeće liječi dušu. Moja je već zrela.