Inzulinska rezistencija

AUTOR: Dr. Nadina Avdić-Jahić, specijalizantica interne medicine

Definicija
Inzulin je hormon koji proizvodi gušterača (pankreas) i omogućava ćelijama da uzmu glukozu iz krvi radi energije. Inzulinska rezistencija je stanje u kojem ćelije tijela ne reagiraju na inzulin kako bi trebale. Kada ćelije postanu rezistentne na inzulin, gušterača mora proizvesti još više inzulina kako bi se nadoknadila ta otpornost. To može dovesti do visokih nivoa inzulina u krvi (hiperinzulinemija), što dalje može dovesti do razvoja dijabetesa tipa 2 i drugih zdravstvenih problema.

Podsjetnik: Što prije dijagnosticiramo hiperinzulinemiju i poduzmemo sve mjere da se smanji količina inzulina u krvi i normalizira lučenje inzulina iz pankreasa, to lakše možemo spriječiti nastanak dijabetesa!

Uzroci inzulinske rezistencije

1. Genetika: Genetska predispozicija igra važnu ulogu u razvoju inzulinske rezistencije. Osobe s porodičnom historijom dijabetesa tipa 2 ili drugih metaboličkih poremećaja imaju veći rizik.
2. Nedostatak tjelesne aktivnosti može doprinijeti inzulinskoj rezistenciji.
3. Prekomjerna težina i pretilost: Pretilost je jedan od glavnih faktora rizika za inzulinsku rezistenciju. Višak masnog tkiva, posebno u trbušnoj regiji, može povećati otpornost ćelija na inzulin.
4. Hronični stres može utjecati na hormone koji reguliraju nivo šećera u krvi, što može dovesti do inzulinske rezistencije.
5. Konzumacija veoma prerađene hrane, zasićenih masnoća, šećera i brze hrane može doprinijeti inzulinskoj rezistenciji.
6. Pušenje i prekomjerna konzumacija alkohola mogu povećati rizik od inzulinske rezistencije.
7. Hormonalne promjene povezane s trudnoćom, menopauzom i sindromom policističnih jajnika mogu utjecati na nivo inzulinske rezistencije.

Podsjetnik: Redovna tjelesna aktivnost pomaže u poboljšanju osjetljivosti na inzulin!

Simptomi i znaci inzulinske rezistencije
Važno je naglasiti da simptomatologija zavisi uveliko od dužine trajanja rezistencije i komorbiditeta, kao i to da se kod većine pacijenata ne mora razviti klinička slika dok ne dođe do razvoja komplikacija poput dijabetesa tipa 2.
Uobičajeni simptomi i znakovi inzulinske rezistencije uključuju:

• Povećanu tjelesnu težinu: Prekomjerna tjelesna težina ili pretilost često su povezani s inzulinskom rezistencijom, posebno u trbušnoj regiji.
• Visok krvni pritisak: Inzulinska rezistencija može biti povezana s visokim krvnim pritiskom (hipertenzijom), što povećava rizik od razvoja srčanih bolesti i moždanog udara.
• Visoke nivoe šećera u krvi: Iako inzulinska rezistencija sama po sebi ne uzrokuje visok nivo šećera u krvi, može dovesti do razvoja dijabetesa tipa 2, što rezultira hronično visokim nivoima glukoze u krvi.
• Povišene nivoe triglicerida i holesterola: Osobe s inzulinskom rezistencijom često imaju povišene nivoe triglicerida i LDL holesterola, što povećava rizik od ateroskleroze i srčanih bolesti.
• Acanthosis nigricans: To je stanje koje karakterizira tamnjenje i zadebljanje kože, posebno na vratu, pazuhu ili preponama, a povezano je s inzulinskom rezistencijom.
• Policistične jajnike (PCOS): Žene s inzulinskom rezistencijom često imaju PCOS, što može rezultirati nepravilnim menstrualnim ciklusima, poteškoćama s plodnošću, pojačanim rastom dlaka i drugim simptomima.
• Umor i umanjenu energiju: Inzulinska rezistencija može rezultirati niskim nivoom energije i umorom zbog neefikasnog korištenja glukoze za proizvodnju energije u ćelijama.
• Povećan apetit: Neke osobe s inzulinskom rezistencijom mogu imati povećan apetit i češću potrebu za hranom, što može doprinijeti prekomjernom unosu kalorija i povećanju tjelesne težine.

Dijagnosticiranje inzulinske rezistencije
Ako ljekar postavi sumnju na postojanje inzulinske rezistencije, u nekoliko narednih koraka će doći do dijagnoze, uz međusobnu saradnju.
Prvi korak uključuje detaljnu anamnezu i fizikalni pregled u kojem će prikupiti potrebne podatke o eventualnom genetskom uzročniku, porodičnoj anamnezi, a fizikalnim pregledom može ustanoviti i BMI (engl. Body Mass Index – pokazatelj stepena gojaznosti), ili prisustvo drugih mogućih znakova inzulinske rezistencije, poput acanthosis nigricansa.

Naredni korak obuhvata biohemijsku potvrdu dijagnoze koja uključuje testove (OGTT i inzulinemiju). Oralni test tolerancije glukoze (OGTT) obično se izvodi na sljedeći način:  prije nego što započnete OGTT najmanje osam sati ranije ne jedete ništa i pijete samo vodu. Prvo se uzima uzorak krvi iz vene kako bi se odredio bazalni nivo glukoze u krvi. Potom popijete otopinu koja sadrži određenu količinu glukoze. Nakon toga je potrebno da mirujete da bi se krv uzela u određenim intervalima i provjerila vrijednost glukoze (najčešće 30, 60, 90 i 120 minuta). Nakon završetka praćenja vremena posljednji uzorak krvi bit će uzet nakon dva sata od unosa glukoze. Sumnja na inzulinsku rezistenciju se može javiti ukoliko je nivo šećera u krvi natašte do 7 mmol/L, a u 120 minuta OGTT-a je u rasponu od 7,8 do 11,1 mmol/L. Nadalje se radi inzulinemija. Vrijednosti inzulina ne bi smjele prelaziti 25. Mjerenje nivoa inzulina u krvi može pružiti dodatne informacije o funkciji inzulina i osjetljivosti na inzulin.

U konačnici, ljekar će izračunati HOMA (engl. Homeostasis Model Assessment) indeks, metoda koja se koristi za procjenu inzulinske rezistencije i funkcije beta-ćelija u gušterači. Ovaj indeks se izračunava na temelju nivoa glukoze i inzulina u krvi te pruža procjenu osjetljivosti tkiva na inzulin i sposobnost gušterače da proizvodi inzulin.

Podsjetnik: Za dijagnostiku inzulinske rezistencije bitni su OGTT i inzulinemija!

Liječenje
Liječenje inzulinske rezistencije usmjereno je na poboljšanje osjetljivosti na inzulin i kontrolu nivoa glukoze u krvi.
Nekoliko ključnih metoda liječenja inzulinske rezistencije:

• Promjene u načinu života koje uključuju pravilnu prehranu, bogatu vlaknima, cjelovitim žitaricama, povrćem, voćem i zdravim mastima, uz umjerenu konzumaciju šećera i zasićenih masti, mogu poboljšati osjetljivost na inzulin.
• Redovna tjelesna aktivnost, uključujući aerobne vježbe, poput hodanja, trčanja, plivanja i vožnje bicikla, te vježbe snage, može poboljšati osjetljivost na inzulin i kontrolirati nivo glukoze u krvi.
• Gubitak čak i malog postotka tjelesne težine može značajno poboljšati osjetljivost na inzulin kod osoba s prekomjernom tjelesnom težinom ili pretilošću.
• Drugi korak predstavlja medikamentozni tretman:
• Metformin je često prvi izbor lijeka za liječenje inzulinske rezistencije i preddijabetesa. Djeluje smanjenjem proizvodnje glukoze u jetri i poboljšava osjetljivost tkiva na inzulin.
• Zatim lijekovi iz grupe inhibitora DPP-4, koji djeluju povećavajući nivo inzulina i smanjujući nivo glukoze u krvi.
• U nekim slučajevima ljekar može preporučiti primjenu inzulina kako bi se kontrolirao nivo glukoze u krvi kod težih slučajeva inzulinske rezistencije.

Podsjetnik: Prevencija i mijenjanje navika su prvi način da se riješi inzulinska rezistencija !