Od simptoma do psihijatrijske dijagnoze

AUTOR: Prim. dr. Lamija Duranović, specijalista neuropsihijatrije

U praksi neuropsihijatra mnogo puta su mi klijenti, već u prvom razgovoru, postavili pitanja: “Jesam li ja psihički bolesnik?, “Jesu li moji simptomi znak da bolujem od shizofrenije?”, “Majka mi je imala iste simptome, znači li to da moram piti antidepresive čitav život?”, ili “Čim sam došao ovdje, meni nema lijeka”… itd. Jedan broj njih bi stidljivo odustajao već nakon prve posjete, u strahu od psihijatrijske dijagnoze, pa spas tražio u alternativnim metodama liječenja, ne sačekavši učinak propisane terapije i/ili datih psihoterapijskih savjeta.

Kulturološko okruženje u kom živimo i tradicionalno shvatanje da su simptomi bolesti  isključivo rezervirani za tijelo, ne i za dušu, prema tome i da je jedini ljekar onaj koji liječi tijelo, doveli su do toga da se trpljenje duše zanemaruje, ignorira ili minimizira, a posjeta psihologu i/ili psihijatru odlaže. Iskustvo iz naših ordinacija govori da većina klijenata zatraži pomoć nakon dužeg trajanja simptoma, što nerijetko znači  i godinama.

Mali broj njih dođe na samom početku. A simptomi trpljenja duše su sve češći.

Stigma o tome da, nakon jednog odlaska psihologu/psihijatru, budemo od društva obilježeni kao psihijatrijski bolesnici nadilazi kvocijent inteligencije, nivo obrazovanja i prosvjećenosti, pa su često upravo visokoobrazovani  nedovoljno osviješteni i motivirani za traženje pomoći, uz veću sklonost ka samomedikaciji, najčešće korištenjem univerzalnih lijekova – sedativa ili alkohola – za liječenje svih psihičkih tegoba “u tišini”.

Za to nismo krivi mi, već način odgoja koji se transgeneracijski prenosi s predaka na potomke, uz vrlo malo izmjena. Pitanje “kako si” stoljećima je u prevodu značilo “kako ti je tijelo”, a pitanje “kako se osjećaš” nije se ni postavljalo, jer se podrazumijevalo da se, ako smo fizički dobro, dobro i osjećamo. Priznati da se osjećamo loše bio je znak slabosti, često i poraza, pa i sramote. Globalizacija i trendovi iz zapadnih zemalja čine da se promjene, iako sporo, ipak dešavaju.

Duša može boljeti jednako kao i tijelo, ponekad i jače od njega, a liječiti anksioznost, depresiju, baby blues ili posttraumatska stanja jednako je važno i moguće kao i liječiti povišen pritisak, šećer, kostobolju, upalu slijepog crijeva ili tumor jajnika.

Ne postoji ljudsko biće koje nije u nekom trenutku svog života doživjelo neki simptom od psihijatrijskog značaja. Ko od nas nikad nije osjetio duboku tugu, beznađe, gubitak interesa ili volje, nesanicu, nesigurnost u sebe, bijes, ljutnju, neshvaćenost od okoline, konfuziju misli ili gubitak koncentracije, distrakciju pažnje, zaboravljivost?

Utjecaj okolišnih faktora, u saradnji s našim naslijeđem, igra najvažniju ulogu u daljnjoj evoluciji takvih stanja. Hoće li oni biti prolazni ili ne, hoće li se ponoviti ili ćemo imati samo jednu epizodu? Ne znači da će osoba čiji su roditelji liječeni psihijatrijski bolesnici i sama biti psihijatrijski bolesnik, kao što ne postoji pravilo da će osoba koja je izložena ekstremnom stresu jednokratno ili onom umjerenom dugoročno oboljeti od psihijatrijske bolesti. Također, samo “postavljanje dijagnoze”, na čemu insistiraju mnogi klijenti, nije garancija da će se doći do izlječenja simptoma bolesti. Svaka psihijatrijska dijagnoza je klaster više simptoma, a svaki klijent je priča za sebe koju nosi od rođenja do trenutka javljanja simptoma.

Da bi se postavila dijagnoza psihijatrijske bolesti, potrebno je primijeniti pravila međunarodnih klasifikacija bolesti koja zahtijevaju prisustvo tačno određenog broja simptoma za svaki psihijatrijski entitet posmatrano dovoljno dugo vremena, što znači da kriterij “broja, intenziteta i kontinuiteta simptoma koji dovoljno dugo traju” mora biti zadovoljen. To bi podrazumijevalo da se može postaviti dijagnoza depresije svakome ko ima četiri i više simptoma u trajanju od minimalno 14 dana, ili dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja ako se odgovarajući simptomi jave samo nekoliko mjeseci nakon ekstremno jakog traumatskog iskustva. Nije baš uvijek tako u praksi. Praksa zahtijeva praćenje, posmatranje, ispitivanje naših osnovnih crta ličnosti i karaktera, navika, ranijih reakcija u sličnim situacijama, naučenih modela ponašanja i slično, te stavljanje simptoma u kontekst svega navedenog. 

Jedna epizoda depresije, ma koliko bila teška, ne mora značiti da će se ikad više ponoviti. Jedna epizoda straha s karakteristikama paničnog napada, naglo nastala, ne znači da osoba ima panični poremećaj. Jedna epizoda konfuzije kod starije osobe ne mora značiti da osoba ima Alzheimerovu bolest. Također, epizoda akutne psihoze praćena psihomotornim nemirom, intenzivnim strahom i halucinacijama može se desiti samo jednom u životu, a nakon nje osoba može sasvim uredno funkcionirati i nikad ne razviti shizofreniju. 

Ovo su reaktivna stanja i obično uzrok imaju u okolišnim faktorima.

Ona druga stanja, naizgled bez jasnog faktora vanjske sredine, potrebno je preispitati, jer se često i kod njih tamo nađe skriveni uzrok. Rijetka su tzv. endogena stanja, koja obično ne počinju jednim simptomom, već kombinacijom više njih, čime brzo postaju upadni za okolinu.

Druge međunarodne klasifikacije bolesti i uzroka smrti traže još jedan kriterij za dijagnozu psihijatrijske bolesti. Prema njima, potrebno je da su simptomi dovoljno jaki da remete svakodnevnu funkcionalnost i utječu na kvalitet života, tj. da postaju odmah vidljivi za okolinu. Postavlja se pitanje, šta je s osobama koje imaju klaster simptoma s kojima se bore kroz vrijeme, a ipak su funkcionalni, neupadni, obavljaju svoje svakodnevne obaveze, ispunjavaju  očekivanja porodice i društva koji ne primijete niti najmanju promjenu, dok oni u dubini duše tiho pate, bore se s vlastitim strahovima i demonima, noćima ne spavaju, hrvaju se s rojevima nepovezanih misli, o čemu svjedoče samo zidovi svojih domova...

Imati jedan ili više simptoma ne mora značiti da imamo psihijatrijsku dijagnozu.

Dobiti jednom u životu psihijatrijsku dijagnozu ne znači da ćemo je imati zauvijek.

Korištenje psihijatrijskih lijekova zbog jedne epizode psihijatrijske bolesti ne traje do kraja života.

Posjetiti psihologa/psihijatra ne znači da smo ludi.

Nije sramota reći da naša duša pati.

Šta bismo mi bili bez nje?