Panični poremećaj
AUTOR: Prim. dr. Lamija Duranović, specijalistica neuropsihijatrije
„Strah je dubok onoliko koliko mu svijest dozvoljava.“
Japanska poslovica
Epizodična, ničim izazvana, naglo nastala anksioznost, kao odraz specifičnog doživljaja straha, uz snažnu pratnju vegetativnog nervnog sistema i brojnih senzacija tijela, naziva se panični poremećaj.
Strah nastaje u stanjima objektivne opasnosti po život, kada se koristi reakcija “borba ili bijeg”. U anksioznosti strah nastaje kao reakcija na opasnost koje objektivno nema, ali se percipira kao da ona postoji. U slučaju potiskivanja emocija zbog različitih razloga, najčešće zbog straha od osude drugih u slučaju kada bi se iste ispoljile u vanjskom svijetu kao društveno neprihvatljive, dolazi do njihove kumulacije u podsvijesti. One obično eruptiraju na površinu kao maskirani, simbolični simptomi onda kad ih najmanje očekujemo.
Napad panike predstavlja odraz specifičnog vlastitog doživljaja straha i bitno se razlikuje od drugih oblika anksioznosti.
On obično počne naglo, neočekivano, kad smo naizgled najmirniji i najbezbrižniji (prema kazivanju mojih pacijenata) i kad se povod za njegov nastanak ne može naći. Za razliku od fobija, u kojima za napad straha postoji jasno određena specifična situacija, pa se ona izbjegava, u paničnom poremećaju nikad ne znamo kad će on nastupiti. Zbog toga ga se više i bojimo.
Napad panike često počinje osjećajem drugačije percepcije realnosti ili doživljaja sebe u njoj, derealizacijom i/ili depersonalizacijom, kada osjećamo da se “nešto oko nas promijenilo, prostor ili vrijeme, ili smo se promijenili mi, ili nas okolina doživljava kao drugačije”. Često se opisuje kao “odvajanje od tijela, kao da svoje tijelo posmatramo s distance”. Brojni su i vrlo dramatični prateći simptomi tijela – manjak zraka, kratak dah, nemogućnost udisanja, gušenje, davljenje i stezanje u grlu, knedla u grlu, preznojavanje, vrtoglavica, bol u prsima, trnjenje dijelova tijela, crvenilo kože, lupanje srca, prijeteća sinkopa itd.
Tada se opisuju dva temeljna straha – strah da će se izgubiti kontrola i strah da će se poludjeti. Nijedan od njih u praksi nikad se nije realizirao.
Kad pacijenti elaboriraju svoje strahove u paničnom napadu, na pitanje “zašto se baš javljaju samo ova dva straha”, obično uslijedi odgovor “zato što se bojim da ću se obrukati”.
U njihovom korijenu leže perfekcionistička crta ličnosti, nemogućnost ispunjavanja tuđih očekivanja te strah od potencijalnog odbacivanja od okoline u slučaju da se sruši idealizirana slika osobe i ona se pokaže u pravom svjetlu otkrivajući svoje slabosti.
Ovdje duša vapi za pomoći.
Nažalost, zbog dominirajućih simptoma tijela koji imitiraju brojne druge ozbiljne somatske bolesti, pacijenti s paničnim poremećajem često prvo potraže pomoć specijalista drugih grana, pa tek na kraju psihijatra. Prvo se obraćaju hitnoj pomoći, potom obično slijedi internistička, pulmološka, gastroenterološka, često skupa obrada koja ne dokaže organski uzrok. Uslijedi kratkotrajno smirenje pacijenta, jer je urađenim pretragama isključena mogućnost teškog organskog oboljenja. Sve do novog, neočekivanog napada, kad se sve vraća na početak.
Sumiranje više takvih napada, a bez pravilne dijagnoze i liječenja, postepeno gura pacijenta u depresiju, pa se nerijetko u psihijatrijskim ordinacijama sreće kombinacija paničnog poremećaja i depresije, ili paničnog poremećaja kombiniranog s nekim drugim poremećajem iz anksioznog kruga, najčešće opsesivno-kompulzivnim poremećajem ili agorafobijom (strahom od otvorenog prostora).
Uzrok za nastanak paničnog poremećaja leži u prevelikoj nadraženosti vegetativnog nervnog sistema, koji može pokrenuti i hiperventilacija (ubrzano disanje), mada to nije uvijek slučaj. Također, prema kognitivnoj teoriji, model učenja kao preslikano ponašanje roditelja ili skrbnika na dijete, može biti jedan od uzroka nastanka paničnog poremećaja, moguće s ciljem stjecanja određene koristi.
Panični poremećaj se nešto češće javlja kod mlađih žena u odnosu na muškarce, pa se pretpostavlja i spolna, hormonski uvjetovana veza, što za sada još nije sa sigurnošću dokazano.
Liječenje paničnog poremećaja treba biti kombinirano, psihološko-psihijatrijsko, a prva i najvažnija stvar je pravovremena dijagnoza. Nažalost, mnogo vremena se izgubi prije tog prvog koraka lutajući i tražeći brojne druge (moguće) uzroke. U slučaju kad simptomi panike remete kvalitet života i značajno umanjuju funkcionalnost te dovode do izbjegavajućeg ponašanja i čestih bolovanja te narastajuće nesigurnosti, pada samopouzdanja i povlačenja iz društva, onda stvar postaje mnogo ozbiljnija i pomoć psihijatra/psihologa se potraži brže.
Psihijatrijsko liječenje kod tvrdokornih simptoma zasniva se na psihofarmakoterapiji antidepresivima iz grupe SSRI i anksioliticima, naročito na početku liječenja, strogo kontrolirano i kratkotrajno, a radi prevencije ovisnosti o benzodiazepinima. I ovdje se pravi velika greška kad pacijent, da bi izbjegao psihijatra, posegne samostalno za sedativima.
Uključenje u psihoterapijski proces najbolje je početi onog trenutka kad medikamentozno liječenje uspije suprimirati prenadražen adrenergični sistem. Kroz kognitivno-bihevioralnu terapiju, uz pomoć educiranog terapeuta, pacijent, primjenjujući njegove savjete i rješavajući zadatke kroz praksu, uspijeva upoznati sebe, svoju podsvijest, mehanizme djelovanja i reagiranja u određenim situacijama, ne koristeći bijeg kao lijek, već spoznaju o mehanizmu nastanka napada, učeći blagost prema sebi, prihvatanje bez osude i odbacivanja te korigirajući ranija pogrešna uvjerenja.
Kad i ako se, i pored toga, desi novi panični napad, on više nikad nije toliko intenzivan ni čest kao ranije, a njegov “vlasnik” mu ne prilazi s paralizirajućim i preplavljujućim “strahom od straha”, već ga prepoznaje kao signal u kom njegova duša pali alarm da “nešto nije uredu”.
Izlječenje straha počinje onda kada ga prihvatimo.
„Jedini način da se oslobodim strahova jeste da napravim film o njima.“
Alfred Hitchcock
