U ljubavi s narcisom – priča iz ordinacije

AUTOR: Prim. dr. Lamija Duranović, specijalistica neuropsihijatrije 

Bila je to naizgled filmska ljubav dvoje ljudi zrele dobi koji su se sreli nakon bračnog brodoloma, svako sa svojom životnom pričom, za oko laika, spremni za još jedan bolji, pametniji, zdraviji pokušaj vezivanja, za posljednju ljubav u životu.

S tamnim naočalama i istom takvom sjenom na duši, u moju ordinaciju ušla je uplakana gospođa u kasnim 50-tima, majka troje djece, intelektualka sa zavidnom karijerom, socijalno vrlo dobro adaptirana, materijalno osigurana, bez mrlje u životu i karijeri. Nakon razvoda braka dugog skoro tri decenije i duge pauze, ušla je u vezu s čovjekom 10 godina starijim od sebe, intelektualcem, također razvedenim nakon dugogodišnjeg braka i troje odrasle djece, zavidnog sociokulturološkog statusa. Vezali su ih slična prošlost, interesiranja, vjerovanja. Rekla je da je u njemu našla utočište, mirnu luku, prijatelja kojem je mogla ispričati sve, bez straha pokazati svoje još otvorene rane, isplakati svoje tuge, ogoliti svoje duboko ukorijenjene strahove, odšutjeti svoje brige. Otvoreno su jedno drugom ispričali sav svoj prethodni život, sva razočarenja, iznevjerena očekivanja, prvo on, a onda se oslobodila i ona. Stjecala je povjerenje. Zasipao je ljubavlju, podrškom, sitnicama koje ljubav znače, a koje ona nije poznavala, davao nadu. Trebala je mrvice pažnje, on joj je to dao. Prvi problemi u naizgled bajkovitom odnosu počeli su kad je veza, dobivši miran ton, ušla u kolotečinu svakodnevnice, kad su stare priče ispričane i nepoznanice otklonjene i kad je trebalo krenuti dalje. Prva svađa, kao grom iz vedra neba, bez jasnog povoda, završila je pomirenjem na njenu inicijativu. Izvinila se, mada ne zna zašto, radi mira. Potom je došao kratak period zatišja u kom joj je poklanjao svu ljubav i pažnju, idealan partner. Tokom naredne godine, svako mjesec-dva svađe su se ponavljale po istom obrascu, bez najave, na bezazleni povod, sa samo-njemu-znanim razlogom i njenim izvinjavanjem, također bez razloga, da “bude mir”. Počeo je kontrolirati njen poslovni angažman, prijateljice, rodbinu, komentare, ograničavajući je u svim ranijim aktivnostima i navikama. Zauzvrat joj je, u intervalima između svađa, davao ljubav i pažnju. Polako, ali sigurno, ona je gubila samopouzdanje, samopoštovanje, preispitujući svaki svoj raniji i budući potez. Znala je da to što radi nije dobro, ali se nije mogla otrgnuti, tonula je u depresiju, počela se povlačiti u sebe, osjećajući se nesigurno u svojoj koži i svome domu. Pritom je na poslu još uvijek dobro funkcionirala, ulažući ogroman napor. Na povratku kući osjećala se iznureno, umorno, prestrašeno, nije mogla spavati, prag na frustracije se drastično spustio, često je plakala. Bila je u funkcionalnoj depresiji.

Pitala sam je šta ona želi i odakle da počnemo. Rekla je da želi nazad staru sebe, a da je žena koju vidim neka druga osoba koju ona ne poznaje.

Dobila je terapiju antidepresivom i anksiolitikom, što je dovelo do smirenja njenog prenadraženog vegetativnog nervnog sistema, reguliralo spavanje i smirilo strahove. U suzama je počela priču o sebi. Rođena kao najstarije dijete u porodici krutih tradicionalnih, patrijarhalnih obrazaca, prerano odrasla, naučivši ispunjavati tuđa očekivanja bez pogovora, brinula se za mlađu braću, uz emocionalno nedostupnu majku i kontrolirajuće obrasce ponašanja. Ljubav i podršku je u kasnijem životu tražila, ali nije nalazila u sličnim partnerima. Brak koji je trajao skoro tri decenije je zasnovala nakon jedne takve veze. U njemu nije bila sretna, odnos je bio distanciran i hladan. Osjećaj sreće dobivala je usrećujući druge oko sebe. Igrajući različite uloge u životu, od poslušnog djeteta, učenice, žene, majke, poslovne kolegice, prijateljice, dozvoljavajući probijanje vlastitih granica u korist tuđe sreće, nikad se nije zapitala šta je to što ona želi za sebe. Krivicu za eventualne konflikte u svim odnosima tražila je prvo u sebi. Najveći strah bio je strah od samoće i od nje je panično bježala. Plašila se trenutka kad će je, normalnim slijedom života, svi napustiti. I mada o tome nikom nikad nije pričala, znala je da će to teško podnijeti. S djecom je razvila prisan, drugarski odnos, korigirajući u sebi nedostatke koje je osjećala da vuče iz svoje primarne porodice, čime je zatvorila transgeneracijski krug. Njena djeca su bila slobodna.

Na pitanje zašto ostaje u takvoj vezi, zašto prašta i vraća se, rekla je da ga žali jer misli da je on duboko traumatiziran svojim ranijim iskustvima, da u suštini nije loš čovjek, da je voli na neki svoj način, da ne želi da izgubi ljubav koju je konačno pronašla i koju joj on daje “kada je dobro”. Za sve vrijeme trajanja njihove veze on je idealizirao sebe i svoj život, abolirao sve svoje pogreške bez pogovora, a da se pritom nije nijednom izvinio za započete svađe. Počeo je povremeno konzumirati alkohol i marihuanu i zauvijek odbio zajednički psihoterapijski tretman. Saznala je da je ovo zapravo njegov model ponašanja odranije, zbog kog je imao problema u braku, ali i svim ostalim vezama, te da se nikad nije želio korigirati. Zapela u ciklusu narcističkog emocionalnog zlostavljanja, jedva je pristala da prođe dugotrajan i iscrpljujući, ali na kraju iscjeljujući tretman educiranog psihologa na putu samospoznaje i ljubavi prema sebi.

Naučila je da: 

1. Ljubav ne boli, ako boli, to nije ljubav. 
2. U vezi ne trebamo biti psihoterapeuti, za to postoje educirani profesionalci.
3. U vezi treba ostati isključivo radi obostrane ljubavi i poštovanja, ne iz sažaljenja, zbog mišljenja drugih, sramote ili nekog drugog razloga.
4. U životu obično tražimo ljubav kakvu nismo dobili kao dijete te ponavljamo obrasce u kojima nisu bile zadovoljene naše osnovne potrebe.
5. Ne krivimo roditelje zato što nam nisu dali ljubav kakvu trebamo, oni su dali ono što su mogli i znali, i sami pod teretom vlastitog naslijeđa.
6. Ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo budućnost.
7. Jedna greška ne čini čovjeka lošim ako iz nje izvučemo pouku, pa je ne ponavljamo.
8. Svako ima pravo na lične granice, a, ako se one probiju, prva crvena zastavica obično je znak za uzbunu.
9. Nije grijeh udovoljiti sebi, i to treba biti prioritet, a dobro je činiti dobro drugima.
10. Ljudi se rađaju sami, umiru sami, a svi ostali su samo naši saputnici u većem ili manjem dijelu životnog puta.
11. Samoća i usamljenost nisu isto. Usamljenosti se boje ljudi koji nalaze smisao života u drugim ljudima umjesto u sebi. Samoća je prilika da učimo o sebi.
12. Da bismo mogli zavoljeti drugog čovjeka, prvo trebamo zavoljeti sebe.
13. Pomoći možemo onome ko želi pomoći sebi.

I još mnogo toga.

Nakon godinu dana kombinirane psihofarmakoterapije i kognitivno-bihevioralne terapije uspjela je, bez osjećaja krivice, naći put ka sreći.