Ne ubija nas stres, već naša reakcija na njega

AUTOR: Prim. dr. Lamija Duranović, specijalista neuropsihijatrije

“Anksioznost se rodila u istom trenutku kada i čovječanstvo. A pošto to nikada nećemo moći savladati, morat ćemo naučiti živjeti s tim – baš kao što smo naučili živjeti s olujama.”

Paulo Coelho

Svaki živi organizam funkcionira po principu ravnoteže svoje unutrašnje sredine naspram vanjske u kojoj obitava. Zdravi organizam podrazumijeva stabilan sistem svakog organa pojedinačno i u interakciji više njih. U sklopu tog složenog „stroja“ postoje kompenzatorni mehanizmi koji trenutno, malo oštećenje na nivou organa brzo popravljaju i vraćaju u prvobitno stanje zdravlja. Bolest nastaje kod poremećaja strukture, metabolizma ili funkcije jednog ili više organa. Za nastanak većine bolesti potrebno je vrijeme u kom faktor oštećenja djeluje dovoljno dugo da iscrpi prirodne odbrambene kompenzatorne mehanizme.

Plastičan primjer odnosi se na ćelije „čistače“ tumorskih ćelija koje se u našem organizmu svakodnevno stvaraju. A, ipak, svi ne obolijevamo od tumora. Kako?

Kad, pod utjecajem obično vanjskog faktora koji remeti stabilnu ravnotežnu organizma, one postanu neaktivne, tada ćelije tumora nesmetano rastu i bujaju.

Također, pod sličnim utjecajem vanjske sredine mogu nastati i brojne druge bolesti. Danas se zna za to da većinu pokreće i/ili pogoršava isti faktor.

Stres
Nijedan živi organizam se ne može posmatrati izolirano od vanjskog svijeta. Utjecaj evolucije doveo je i dovodi do prilagođavanja na promjene koje se dešavaju u vanjskom svijetu. One koje su se desile puno prije našeg rođenja, transgeneracijskim prijenosom od predaka došle su i do nas, pa smo filogenetski naučeni da se bojimo vatre, groma, divljih životinja i sl. Svaka realna opasnost refleksno nas tjera na borbu ili bijeg, aktivirajući hormonski sistem. Limbički sistem od kore mozga, preko amigdale, hipotalamusa, bazalnih ganglija, do hipofize, žlijezda s unutrašnjim lučenjem, djeluje na ciljna tkiva, pa mehanizmom povratne sprege šalje signale nazad. Prva linija odbrane su hormoni stresa – adrenalin i kortizol.

Stres je svaki faktor koji može poremetiti stabilnost jedne sredine. On može biti akutni i hronični, fizički i psihički. Posljednja dva su usko povezana. Akutni – naglo nastali stres visokog intenziteta i kratkog trajanja, bilo primarno fizički ili psihički, generalno ne dovodi do većih oštećenja psihe. Hronični – tinjajući, dugotrajni, kontinuirani, svakodnevni, puno je opasniji. Kao šok za organizam, on djeluje aktivirajući navedene odbrambene mehanizme na borbu ili bijeg. Kad su hormoni stresa kontinuirano povišeni, to dovodi do pada imuniteta i sklonosti ka razvoju brojnih bolesti.

Dio Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB 10) koji se odnosi na bolesti koje pokreće psihički stres, uključuje: akutnu reakciju na stres, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i poremećaj prilagođavanja.

Prema definiciji, svaki događaj koji prevazilazi okvire uobičajenog za dato vrijeme, mjesto i navike smatra se stresnom situacijom. Život je pun različitih stresova, gdje su, osim iznenadne nezgode, bolesti i smrti, podjednako stresni i rođenje djeteta, polazak u školu, promjena prebivališta, otkaz i novo zaposlenje, gubitak posla, razvod, odlazak u penziju i sl.

Akutna stresna reakcija je posljedica iznenadnog, naglo nastalog događaja koji nas dovodi u prvobitno stanje šoka, a može trajati od nekoliko sati do nekoliko dana. Prate ga zbunjenost, uznemirenost, konfuznost misli, odsutnost, radnje po ritualnom obrascu ili bez smisla, prenadraženost vegetativnog nervnog sistema. Navedeni simptomi obično spontano prolaze, ne ostavljajući značajnije posljedice.

Posttraumatski stresni poremećaj je produžena, vrlo naglašena reakcija na stresni trenutak i obično nastaje nakon nekog vremena poslije akutnog stresa, rjeđe se na njega neposredno nadovezuje. Uočeni su psihički simptomi traumatskog kruga čak i decenijama poslije doživljene traume. Simptomi PTSP-a su stalna napetost bez razloga, nezadovoljstvo, impulsivne reakcije bez kočnica, nekontroliran bijes, poremećaj koncentracije i pažnje, do konfuznosti misli, loš san s otežanim usnivanjem i čestim buđenjima, dnevni flash backovi s tematikom proživljene traume, noćne more, povlačenje i izbjegavanje, socijalna otuđenost, negativističan pogled na sebe u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, osjećaj bespomoćnosti i odbačenosti, izostanak ugode u ranije prijatnim aktivnostima. Veoma često PTSP je udružen s depresivnim poremećajem, anksioznošću, panikom, nekim fobijama te opsesivno-kompulzivnim poremećajem, alkoholizmom i drugim ovisnostima. U najtežem obliku, mogu se javiti sa psihotičnim stanjima. Ukoliko simptomi traju predugo, neprepoznati su, neliječeni ili liječeni neadekvatno, onda nastaju trajne promjene ličnosti koje predstavljaju definitivno stanje. Budući da je korijen dijagnoze PTSP-a izvučen iz ratne traume unutar tzv. vijetnamskog sindroma, dugo se mislilo da je PTSP dijagnoza „rezervirana“ samo za traumatska ratna iskustva. Sada su mnogo češći slučajevi PTSP-a izrasli iz mirnodopskih trauma koje su za većinu ljudi ekstremno stresne i prevazilaze okvire uobičajenog za dato vrijeme i mjesto.

Poremećaj prilagođavanja se javlja u periodu adaptacije na nešto novo u životu, što doživljavamo kao stresnu reakciju, mada to samo po sebi ne mora biti. Javlja se od mjesec dana od tog događaja i traje maksimalno šest mjeseci, i to najčešće u vidu poremećaja u socijalnom funkcioniranju ili, rjeđe, kao kraća ili duža depresivna reakcija samostalno ili u kombinaciji s anksioznošću.

U terapiji su obično dovoljne psihoterapijske metode podrške te kognitivno-bihevioralna terapija. U težim slučajevima se uključuju sedativi – anksiolitici, antidepresivi i/ili antipsihotici. Emotivno topla sredina, smislena radna aktivnost i hobiji koji vraćaju osjećaj ugode doprinose bržem i stabilnijem oporavku.

Iznenadne neugodne situacije ne možemo spriječiti, ali možemo one koje nas dugotrajno, hronično i tiho, polagano „otkidaju“ kao naše reakcije na njih, ostavljajući trajne posljedice na kvalitet života u cjelini.

Kad pričamo o neugodnim iskustvima, obično iznosimo samo činjenice, opisujemo događaj. Rijetko govorimo o osjećanjima i mislima koje je taj događaj u nama probudio, o osjećanjima koja su se izrodila nakon nekog vremena poslije prvobitnog stanja šoka i kako se to odrazilo na naše funkcioniranje nadalje. Upravo u tome, u polaganom i toplom prihvatanju svog emotivnog stanja i reakcija na doživljeno, prihvatanju promjena i adaptacije na promjene leži ključ izlječenja.

“Ne možete uvijek kontrolirati ono što se dešava spolja, ali uvijek možete kontrolirati ono što se dešava unutra.”

 Wayne Dyer