O ovisnostima općenito
AUTOR: Prim. dr. Lamija Duranović, specijalista neuropsihijatrije
„Prvo ti uzmeš piće, onda piće uzme piće, a onda piće uzme tebe.“
Francis Scott Key Fitzgerald
Ovisnost je skupina kognitivno-ponašajnih i fizioloških promjena koje se javljaju nakon ponavljane upotrebe jedne ili više supstanci, a redovno uključuje jaku želju za uzimanjem te supstance i niz problema kod prestanka uzimanja. Problem ovisnosti je javnozdravstveni i socijalni problem globalnih razmjera.
Psihoaktivne supstance (PAS) su složena skupina hemijskih pripravaka prirodnog, polusintetskog i sintetskog porijekla koje na CNS (centralni nervni sistem) djeluju različito, a prvenstveno kao depresori, stimulansi i halucinogeni. Pojedine PAS mogu imati različita dejstva, ovisno o dozi, načinu uzimanja, stanju i predispoziciji organizma (npr. kanabis).
Depresori CNS-a su PAS koje djeluju sedativno-hipnotički, imaju jak adiktivni potencijal i gotovo sve izazivaju ovisnost. Tu spadaju opijum i njegovi derivati (kodein, morfij i sl.), isparljivi rastvarači (benzin, ljepila, neke boje, lakovi i sl.) i alkohol.
Stimulansi CNS-a su PAS koje djeluju ubrzavajući psihičke funkcije, stvaraju prvenstveno psihičku ovisnost, neke i fizičku, pa po prestanku uzimanja mogu dovesti do različitih simptoma apstinencije (nikotin, kofein, ali i amfetamin i kokain koji mogu imati i halucinogeno dejstvo).
Halucinogeni mijenjaju psihičko funkcioniranje stvarajući sklonost obmanama percepcije iz domena vida, sluha, dodira i sl. (LSD, kanabis, fenciklidin, psilocibin, meskalin itd.) uz zastrašujuća i nezaboravna čulna iskustva.
Postoje lijekovi koji pored svoje osnovne funkcije mogu imati i psihoaktivno dejstvo (steroidi, efedrin, analgetici, antihistaminici itd.).
Osim ovisnosti o supstancama, u modernom svijetu je sve više ovisnika o internetu, igrama, kockanju, kupovanju, hrani itd.
Mehanizmi nastanka svih ovisnosti su uglavnom jednaki. Prema rezultatima neuroznanosti, sve gore spomenute supstance, predmeti ili radnje koje izazivaju osjećaj ugode djeluju direktno na centre za užitak u mozgu.
Svaki čovjek na ovom svijetu želi izbjeći bol i neugodu. Na početku, ova sredstva mu pomažu da se oslobodi neprijatnog osjećaja usamljenosti, tjeskobe, bezvoljnosti, straha, napetosti, bespomoćnosti, pa većina ovisnosti tako i počinje. Takvi efekti traju kratko, pa se doživljaj rješenja problema brzo i lako povezuje sa uzetim sredstvom ili radnjom kojima pribjegavamo svaki naredni put kad osjetimo nelagodu. Tada još nismo ni svjesni da koračamo putem ovisničkog ponašanja.
Iako veliki broj ljudi pokazuje sklonost raznim ovisnostima, ipak i pored boli, nelagode, tuge, depresije i ostalih psihičkih simptoma, ne postaju svi ovisnici.
Vodeći riziko faktori u nastanku ovisnosti
Kao i kod ostalih psihijatrijskih bolesti i ovdje se govori o preplitanju složenog biološko-genetsko-konstitucionalnog faktora i faktora sredine gdje dominiraju disfunkcionalna porodica i socijalno neprilagođeno ponašanje. Po nekima je ovisnost ukorijenjena u traumatskom iskustvu i neispunjenim emocionalnim potrebama u ranom djetinjstvu, u prve četiri godine života. U kasnijoj životnoj dobi, hronični stres, izloženost stalnim pritiscima društva, prevelika i/ili neispunjena očekivanja, loše strategije nošenja sa problemima i izazovima, uz premorbidne karakteristike ličnosti, stvaraju dodatne faktore za razvoj ovisnosti.
Kod djece i omladine prvenstveno se nalazi rano i dugotrajno problematično ponašanje, otuđenje i izolacija od društva od kojeg su obično „odbačeni“, buntovništvo, pozitivni stavovi o korištenju droga te rani početak uzimanja. To su djeca koja obično dolaze iz porodica sa slabom povezanošću, bez čvrsto definiranih stavova i pravila, sa čestim konfliktima i nedosljednošću. Takva djeca obično imaju problema u savladavanju školskih obaveza, nemaju želju da poboljšaju školski uspjeh niti ambiciju da nastave školovanje. Obično im društvo čine oni koji su već ranije postali ovisnici. Nerijetko je „proba“ uzimanja PAS, tzv. eksperimentiranje ili socijalna upotreba zbog težnje za identifikacijom i prihvatanjem, prvi i jedini razlog ulaska u ovisnost kod djece, prvenstveno adolescenata. Sljedeći razlozi su radoznalost i želja za novim iskustvima, pokušaj sticanja nezavisnosti, izbjegavanje dosade, kriza identiteta, želja za opuštanjem i smanjenje socijalnih strahova i vlastite nesigurnosti.
U prvoj fazi se droga ili pogrešne navike uzimaju ili prakticiraju sporadično, izazivajući minimalne promjene ponašanja, psihičkog i fizičkog zdravlja i socijalnog funkcioniranja.
Prelazak sporadičnog uzimanja u zloupotrebu ili ovisnost je obično podmukao i neprimijetan. Psihička ovisnost koja se postepeno razvija bez fizičke ovisnosti, uz polagani razvoj tolerancije jer je droga „čarobni štapić za sve naše muke“, u početku omogućuje samo povremeno korištenje ili prakticiranje sredstva ovisnosti. U ovoj fazi ponašanje postaje upadljivije, sve više vremena se provodi u potrazi za susptancom ili obavljajući ovisničke radnje (prekomjerni boravak na internetu, kupovini, bavljenje igricama, prejedanje ili izgladnjivanje i sl.), što remeti svakodnevnu funkcionalnost i ostavlja sve manje vremena za redovne aktivnosti. Rastu dugovi i konflikti u porodici i okruženju, kao i sklonost kriminogenim radnjama te sukobi sa organima reda i mira.
Postepeno raste tolerancija, što znači da je potrebna sve veća količina droge ili pojačano prakticiranje ovisničkog ponašanja da bismo postigli željeni efekat ugode i/ili rasterećenja. Javlja se i fizička ovisnost koja sa sobom nosi neugodne simptome sustezanja ili apstinencije kod pokušaja prekida ovisničkog ponašanja, npr. poremećaj rada srca, preznojavanje, kriza svijesti, glavobolja, povraćanje, proljev, malaksalost, poremećaj tjelesne težine i temperature, sklonost ka infekcijama. Ponekad su simptomi apstinencije po život opasni i zahtijevaju tretman intenzivne njege, baš kao i predoziranje ili akutna intoksikacija drogama. Ovo drugo je lakše dijagnosticirati jer postoje testovi krvi i urina koji jasno mogu dokazati o kakvoj supstanci je riječ. Nažalost, za većinu njih ne postoji specifičan antidot pa smo ograničeni na tzv. simptomatsku terapiju.
Čest je i komorbiditet ovisnosti i drugih psihičkih bolesti, naročito bipolarnog poremećaja, shizofrenije, anksioznosti i poremećaja ličnosti, pa je zbog šarolikog spektra simptoma nekad vrlo teško odrediti šta je „starije“, naprimjer, jesu li halucinacije u sklopu shizofrenog procesa ili su posljedica predoziranja ili psihotične epizode ovisnosti.
Dugotrajne ovisnosti prate i razne fizičke bolesti, naročito oštećenje jetre, bubrega, srca, krvotoka, pluća, imunog sistema, a povećava se sklonost obolijevanju od teških zaraznih bolesti i rane demencije.
Liječenje je multidisciplinarno, dugotrajno i uključuje sve segmente društva. Dok neki favoriziraju komune sa potpunim prekidom uzimanja PAS, dotle drugi savjetuju supstituciono liječenje adekvatnom zamjenom. Obje metode treba razmotriti i odlučivati individualno jer je svaki čovjek priča za sebe. Činjenica je da nisu rijetki slučajevi recidivizma, tj. ponovnog uzimanja PAS nakon perioda apstinencije.
Kontinuirana stabilna psihološka podrška, resocijalizacija, mogućnost zaposlenja i vraćanja izgubljenog povjerenja, uz osjećaj korisnosti sebi i društvu, neki su od provjerenih recepata za dugotrajnu apstinenciju. Najučinkovitiji i jedini uvijek djelotvoran recept jeste ne probati drogu nikad.
„Nesvjesno pišemo priču o budućnosti iz narativa naše prošlosti.“
Gabor Mate
