Poremećaji ponašanja kod djece

AUTOR: Prim. dr. Lamija Duranović, specijalista neuropsihijatrije

Poremećaji ponašanja su svi obrasci ponašanja koji „odstupaju od normalnog“.
A šta je to zapravo „normalno“?

Normalno je ono ponašanje koje poštuje pravila i standarde sredine - posmatrano u određenom vremenskom okviru, odnosno ponašanje koje slijedi kulturološke i sociološke odrednice sredine - posmatrano kroz određeni historijski okvir.  Patološko je sve ostalo što u cijelosti ili barem djelimično zadovoljava kriterije za dijagnozu prema međunarodnim klasifikacijama bolesti. U kontekstu globalizacije, ubrzanog razvoja nauke i tehnologije, nalazimo se na potpuno novoj stepenici civilizacije, u sve bržem životnom tempu materijalizma i konzumerizma, suočeni s umjetnom inteligencijom, zapostavljanjem duše i duhovnosti, gdje je često teško jasno razgraničiti normalno i patološko.

U kontekstu nedavnih tragičnih događaja u regionu, gdje su počinioci masovnih ubistava maloljetnici, postavlja se pitanje: Jesu li ta djeca ikad ranije u svom ponašanju ispoljavala neku devijantnu crtu i je li se ona mogla uočiti? I ako jeste, zašto je zanemarena?

Smatra se da oko 20-30 posto svih poremećaja u dječijoj psihijatriji obuhvata poremećaje ponašanja, što češće pogađa dječake u odnosu na djevojčice. Tu nije riječ o klasičnim nestašlucima primjerenim dobi, gdje su prateći miljokazi razvoja, manje reakcije prkosa i bunta, očekivani i prolaznog karaktera. To su djeca koja su sklona konfliktima koje obično prvi započinju, svađama, lažima, bježanju od kuće, krađi, destruktivnom ponašanju prema sebi, drugima, životinjama, imovini, djeca koja su neposlušna uprkos poduzetim odgojnim mjerama, koja ne poštuju autoritet roditelja, nastavnika, ne saosjećaju s drugima, ne dotiče ih kazna ili na nju reagiraju nekontroliranim bijesom, prkosna su i neposlušna u svakom smislu.
Brojni su uzroci koji mogu dovesti do poremećaja ponašanja kod djece i kasnije prerasti u ozbiljne psihijatrijske bolesti.
Kao i kod ostalih psihijatrijskih dijagnoza, i u ovoj se isprepliću utjecaj sredine i naslijeđa, pa se spominju geni koji su zaslužni za impulsivnost, agresivnost, hiperaktivnost itd. Neuroanatomskim ispitivanjima nađena su razvojna oštećenja ili posljedice fizičkih trauma  dijelova mozga kod djece s poremećajem ponašanja.

Premda se utjecaj genetike ne može zanemariti, smatram da utjecaj sredine ima veći značaj te da su metode učenja i uzori tokom odrastanja presudni za razvoj ličnosti. Prvi kontakti s majkom, potom ocem i ostalim članovima porodice, pravilno zadovoljenje djetetovih potreba, osjećaj da je voljeno i da se neko o njemu brine, uvažava ga, podržava, stimulira, nagrađuje, ali i blago kažnjava učeći ga društveno prihvatljivim obrascima ponašanja, a pritom radi isto na vlastitom primjeru, najvažniji su koraci ka pravilnom odrastanju u zdravu ličnost.

Nažalost, mnoga djeca trpe različite oblike zlostavljanja – fizičko, seksualno, emocionalno ili bivaju zanemarena od svoje okoline. Često prođe dugo vremena prije nego što se dokaže jedno ili više od toga, naročito zbog odnosa društva prema porodici, gdje se pod izlikom „privatnosti porodice“ ne ulazi previše u srž, čak ni onda kad postoje indicije o nekom obliku disfunkcionalnosti.

Nanošenje fizičkih povreda sa ili bez seksualnog zlostavljanja stvara u djetetu osjećaj patnje kada se prisjeća traumatskih događaja, i osjećaj umrtvljenosti ili odvajanja od sebe kako bi se od te patnje odbranilo, pritom prigušujući svoj intelektualni razvoj, umanjujući interesiranja i dječije radosti. Dijete postaje tužno, povučeno, šutljivo, zapostavlja školske obaveze, izbjegava drugove, osjeća se izdano od roditelja koji su ga trebali zaštititi, nemoćno pred traumom, ali i potencijalno obilježeno, okrivljeno od društva uz osjećaj srama ukoliko ispriča šta mu se desilo.

Emocionalno zlostavljanje od roditelja kroz odbacivanje, omalovažavanje, ismijavanje, posramljivanje djeteta, zastrašivanje, prijetnje, ozljeđivanje, provođenje nasilja nad djetetovim ljubimcima, stvarajući klimu straha naizmjenično s klimom topline, ignoriranje djetetovih potreba i izoliranje od društva vršnjaka pod različitim izlikama, ili iskorištavanje djeteta u neprimjerenim aktivnostima, jednako je teško kao i fizičko i ostavlja trajne posljedice na psihičko zdravlje stvarajući osjećaj bezvrijednosti, niskog samopoštovanja i samopouzdanja, ali i devijantne obrasce budućih emotivnih partnerskih odnosa u odraslom dobu.
Roditelji koji se prema svom djetetu odnose na ovakav način često su i sami imali takav odnos u djetinjstvu te se tako trauma transgeneracijskim obrascem prenosi kao duboko ukorijenjeni model ponašanja održavanja moći i kontrole nad slabijim.
Simptomi koje tako zlostavljano dijete ispoljava su strah od različitih situacija, strah od odvajanja, mraka, gube kontrolu mokrenja i defekacije pa to obavljaju u krevetu nakon perioda stečenih navika pražnjenja, imaju probleme sa spavanjem, noćnim morama, hranjenjem (unutar ekstrema mršavosti i debljine), skloni su autodestruktivnom ponašanju, samopovređivanju, opsesivni su, bojažljivi, žale se na različite, često nejasne tjelesne simptome pa se pribjegava složenim dijagnostičkim metodama koje obično pokažu uredan organski nalaz, imaju oscilacije raspoloženja od ekstremne jarosti i bijesa do ekstremne tuge, ponekad se mogu pojaviti halucinacije jednog ili više glasova, nisu rijetki pokušaji ili nagovještaji pokušaja samoubistva, zloupotreba psihoaktivnih supstanci i pojava delinkventnog ponašanja.  

Kasnije takvo dijete postaje odrasla osoba koja boluje od depresije, anksioznosti, PTSP-a, somatoformnog poremećaja, psihotičnih epizoda, bolesti ovisnosti ili u blažem obliku ima probleme sa snom, ishranom, seksualnim funkcijama itd.
S druge strane, harmoničnim odnosom u porodici, učenjem zdravih normi ponašanja u tom mini uzorku društva, djecu upućujemo da iste preslikaju na društvenu zajednicu u cijelosti, poštujući i uvažavajući starije, autoritet nastavnika, kasnije nadređenog i kolega na poslu, članova svoje nove porodice koju budu zasnovali itd. Pritom ne smijemo zanemariti emotivnu stranu razvoja, fokusirajući se na to kako se naše dijete osjeća dok prolazi različite životne faze, kako doživljava stres, novu sredinu, vršnjake, učitelje, kakva je interakcija među njima i sl. Djeci moramo pružiti zdravo djetinjstvo, dozirati intelektualna opterećenja dopunskim aktivnostima kojima dijete nije dobno doraslo, a pogotovo ne nauštrb motoričkih aktivnosti u igri s ciljem ispunjavanja neispunjenih roditeljskih želja. Preporučuje se ograničiti pristup virtuelnom svijetu i sadržajima za odrasle bez cenzure, kao i igrama koje potenciraju agresivnost. Također, neophodni su gajenje uzajamnog osjećaja topline i ljubavi između bračnih partnera, stvaranje jasnog sistema nagrade i kazne, dosljednost odgojnih pravila, bez mogućnosti manipuliranja djetetom radi roditeljske koristi. Vratiti značaj školi i nastavnom kadru, poštivanju autoriteta, prepoznati uzore u dobrim đacima. Uključiti psihologe u školama preventivno, a ne isključivo terapijski, kada se problem desi. Moramo vratiti i neopravdano zapostavljene i odbačene tradicijske obrasce odgoja kombinirajući ih s modernim strategijama prilagođenim vremenu u kom živimo. Čitavo društvo kao cjelina je odgovorno.

Svako dijete je mali čovjek, a poremećaj njegovog ponašanja samo je vapaj u pomoć jer je svijet odraslih zakazao. Učinimo li mali korak počevši od sebe samih, napravit ćemo veliki korak za društvo.