Pričamo o anksioznosti

AUTOR: Prim. dr. Lamija Duranović, specijalista neuropsihijatrije

„Strah me je bojati se...“
G. G. Marquez

Nikad nije postojao čovjek koji se nije nečega bojao. Strah je urođeni osjećaj koji nas preplavi kad god se nađemo u stvarnoj opasnosti, mi sami ili neko nama drag.

Anksioznost je stanje praćeno strahom zbog osjećaja prijeteće opasnosti koje zapravo nema. Dva stanja, suštinski različita, identična su u osjećanjima. Strah obično traje kratko i prolazi onda kada prođe njegov uzrok, tj. opasnost. On ima jednu korisnu osobinu: tjera nas da se borbom ili bijegom spasimo. Tako je u našim genima zapisano još iz vremena kad su naši daleki preci bježali od predatora. Za razliku od njega, anksioznost je često neočekivani, naglo nastali neugodni, dugotrajni ili ponavljajući osjećaj koji nas paralizira i obuzima do te mjere da polako postane centar našeg života i misli kome podređujemo i prilagođavamo sve svoje aktivnosti. Od anksioznosti pokušavamo pobjeći, ali ne uspijevamo, pa nas ona stiže obično onda kad se najmanje nadamo.

Jednaki su tjelesni i psihološki simptomi u oba navedena stanja, straha od realne opasnosti i anksioznosti. Nema čovjeka koji nije barem jednom u životu iskusio nešto slično: drhtanje, grčenje mišića, osjećaj treperenja, glavobolja, vrtoglavica, teško i/ili ubrzano disanje, gušenje, umor, crvenilo-bljedilo, znojenje, hladne ruke, lupanje srca, proljev, suha usta, često mokrenje, utrnulost prstiju, teškoće gutanja, osjećaj prestrašenosti, paralize, teškoće koncentracije i pažnje, nesanica, „knedla u grlu“, nervoza u želucu, „treperenje“, smanjen libido (spolna želja i moć) itd.

U praksi je česta pojava anksioznosti prerušene u tjelesne i/ili psihološke simptome koji nalikuju drugim bolestima, pa se u traganju za njima obično zaluta ili gubi dragocjeno vrijeme radeći beskonačno duge i skupe pretrage, a ne prepoznavši pravo porijeklo problema.

Ovo se dešava i zbog tradicionalno još uvijek duboko ukorijenjenog straha od stigme psihijatrijskog bolesnika i javljanja psihijatru na pregled ili samo savjet ili razgovor, jer je kulturološki na ovim prostorima puno lakše prihvatiti da bolujemo od povišenog pritiska ili šećerne bolesti umjesto nekog psihijatrijskog poremećaja.

Anksioznost je toliko rasprostranjena da se više ne treba zvati poremećajem, već stanjem duševnog zdravlja stanovništva.

„Bog nas nije stvorio kako bi nas izjedala tjeskoba, nego kako bismo koračali uspravno, slobodno i bez straha, u svijetu u kojem treba obaviti zadaće, tražiti istinu i davati ljubav.“
Joseph Fort Newton

Uzroci anksioznosti su kombinirani faktori sredine i naslijeđa. Faktori sredine su stresori koji remete našu tjelesno-duševnu ravnotežu. Mogu biti ili blagog intenziteta i kontinuirano prisutni, ili ekstremno jaki i izvan okvira uobičajenog iskustva te izazvati slom naših odbrambenih mehanizama. Pritom vegetativni nervni sistem i žlijezde s unutrašnjim lučenjem, koje rade autonomno i bez utjecaja naše volje, bivaju tempirani na pojačanu aktivnost. Model učenja, tj. kopiranja ponašanja roditelja može biti način prijenosa anksioznosti kroz generacije. Jednom doživljena, postaje uvjetovanim odgovorom na ostale, čak i manje frustrirajuće stresne situacije. U novije vrijeme aktuelan je i naučno dokazan transgeneracijski prijenos traume, koji na genetskom, molekularnom nivou dovode do poremećaja u neurotransmiterima, što zapisivanjem efekta traume u genetski kod trajno urezuje traumatsko iskustvo. Ćelije pamte. Time neki narodi nesvjesno njeguju kult traume.

Teoretski, postoji više tipova anksioznosti, dok se u praksi mnogi od njih preklapaju: fobije, panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaji, opći/generalizirani anksiozni poremećaj, reakcija na stres i poremećaj prilagođavanja, disocijativni, somatoformni poremećaji itd.

1. Fobije su stanja straha koja se javljaju u tačno određenim situacijama, koje zbog toga počinjemo izbjegavati (strah od životinja, ljudi, samoće, mraka, vode, (javnog) govora, otvorenog/zatvorenog prostora, visine, vode itd.).
2. Panični poremećaj je nagli, intenzivan napad anksioznosti s osjećajem bespomoćnosti, brojnim tjelesnim simptomima (oduzimanje dijelova tijela, najčešće), promjenama u doživljaju sebe ili okoline, osjećajem prijeteće krize svijesti, smrti ili ludila. Često ide uz depresivni poremećaj.
3. Opći anksiozni poremećaj je onaj u kom su stalno prisutni napetost, nemir, zabrinutost, prenadraženost vegetativnog nervnog sistema, strah koji slobodno „pluta u eteru oko nas“.
4. Opsesivno-kompulzivni poremećaj predstavljaju prisilne misli i radnje, stereotipni rituali koje osoba shvata kao besmislene, ali im se ne može oduprijeti. Pri tom obrasci ponavljanja u tom trenutku donose kratkotrajno rasterećenje, a odupiranje narastajući nemir i napetost.
5. Reakcija na stres i poremećaj prilagođavanja su intenzivno emotivna reaktivna stanja na događaje u okolini koji prevazilaze okvir uobičajenog iskustva za dato vrijeme i mjesto i prijete da naruše trenutnu ravnotežu/harmoniju organizma. Mogu biti akutni ili hronični po tipu posttraumatskog stresnog poremećaja kao dugotrajno, ponekad cjeloživotno stanje s trajnim posljedicama na planu ličnosti i ponašanja.
6. Disocijativni poremećaji su djelimični ili potpuni gubitak integracije funkcije svijesti, pamćenja, identiteta i ponašanja, a najčešće se odnose na disocijativne krize svijesti, poremećaje motorike i senzorija, disocijativne ispade pamćenja i sl. Psihoanalitički, povezani su s težim traumatskim iskustvima u djetinjstvu.
7. Somatoformni poremećaji su tjelesni simptomi bez jasne organske podloge i čest su uzrok brojnih medicinskih pregleda, bolovanja itd. To su poremećaji u kojima svaki simptom ima neko simboličko značenje (npr. dugotrajna bol u želucu koji je organski uredan predstavlja znak da neke stvari ne možemo „svariti“ i sl.).

Postoje i neke druge bolesti koje u skupu svojih simptoma mogu imati i anksioznost: migrena  i druge glavobolje, bolesti srca i krvnih sudova, bolesti bubrega, štitnjače i drugih žlijezda s unutrašnjim lučenjem, jetre, anemije, manjak kisika, manjak vitamina (npr. vitamina B12), tumori mozga, krvarenje u mozgu, povrede i infekcije mozga i moždanih ovojnica, upalne sistemske bolesti, multipla skleroza i druge degenerativne bolesti CNS-a, epilepsija, fiziološka stanja – PMS, trovanja (alkoholom, cigaretama, drogama, nekim lijekovima, kofeinom itd.).

Kod javljanja simptoma anksioznosti s kojima nismo u stanju nositi se na adekvatan način, koji traju predugo i remete kvalitet života i rada, smanjujući efikasnost i dovodeći do povlačenja u sebe, socijalne izolacije i postepenog gubitka samopouzdanja, potrebno je zatražiti ljekarsku pomoć i/ili pomoć psihologa. Medikamentozni tretman biljnim preparatima može pomoći kod blagih simptoma kratkog trajanja i s jasnim vanjskim faktorom sredine. Ukoliko su simptomi teži i duže traju, postoji nasljedna predispozicija i/ili faktor sredine, neophodno je početi s anksioliticima, tj. lijekovima za smirenje koje treba uzimati ograničen period od maksimalno dva mjeseca, tokom koga povremeno treba praviti evaluaciju stanja te, ukoliko s anksioliticima ne dobijemo očekivani terapijski odgovor, pravovremeno dodati malu dozu antidepresiva novije generacije (antidepresivi iz skupine SSRI ili SNRI).

Poželjno je odmah početi sa psihoterapijom kojom ćemo naučiti mijenjati loše obrasce mišljenja da bismo promijenili ponašanje, i obrnuto, usvojivši novi zdraviji model za ubuduće. U situacijama gdje su simptomi tvrdokorni, a iskrivljeno mišljenje nije podložno korekciji uprkos argumentima i činjenicama, niska doza adekvatno odabranog antipsihotika pred spavanje može bitno poboljšati stanje.

Pogrešno je anksioznost liječiti na alternativne načine – alkoholom, drogama i slično. Alkohol u početku može biti sedativ, ali nakon duže upotrebe djeluje ekcitirajuće.

Također, pogrešno je uzimati anksiolitike duže od dva mjeseca, ukoliko simptomi i dalje traju, kao ni onda da bismo izbjegli strah od određenih situacija, jer tada postoji opasnost od razvoja ovisnosti. Sporadično uzimanje anksiolitika u situacijama napetosti, nemira, nesanice dugoročno ne izaziva ovisnost. Zbog čega se mučiti ako već postoji lijek za moje tegobe?

„Previše nas ne živi svoje snove, jer živi svoje strahove. „
Les Brown

U terapijskom smislu najbolji efekt ipak ima kombinacija psihoterapije i medikamenata. Kognitivno-bihevioralna, grupna, Geštalt psihoterapija, razni vidovi podrške, metode relaksacije... neki su od načina koji, kombinirano s lijekovima, daju dugoročno najbolje rezultate. Nekad će i sama, pravilno usmjerena psihoterapija biti dovoljna. Spoznati pogrešan način razmišljanja, raditi na njegovoj izmjeni mijenjajući krive, duboko ukorijenjene pogrešne obrasce ponašanja, spoznati i imenovati osjećanja, osvijestiti sadašnji trenutak i raditi na njemu, ostavljajući prošlost gdje joj je mjesto i pripremajući se za najbolji mogući scenarij budućnosti s boljim sobom, naučiti adekvatno reagirati na stresnu situaciju... glavni su ciljevi dobro usmjerene psihoterapije.

Podrška ovome je briga o tjelesnoj kondiciji i zdravlju, prakticiranje tjelovježbe, meditacije i ugodnih aktivnosti unoseći ih u svakodnevnu rutinu, posvećenost vjeri.
Život postaje ljepši i obilato nas nagrađuje onda kad njegove konce vratimo ponovo u svoje ruke. A za to nikad nije kasno.

„Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.“
Ivo Andrić