Što voda ima s kamencem u tebi?

Piše: Dr. med. Katica Pavlović, specijalist urolog

Šaljivo ili ne? Dubokoumno kao riječi ili lako kao note Gibonijeve pjesme koju upravo pjevušim pa mi naslov dođe sam po sebi, ali u stvarnosti nadasve realno pitanje. Što zapravo ima voda sa stvaranjem kamenca u mokraćnom sustavu? Pitanja nesumnjivo bezbroj, ali i dilema, nerazjašnjenih činjenica, oko zbilja velikog medicinskog problema svakome kome se to dogodi. Kamenci mokraćnog sustava, naročito kamenci bubrega, vrlo su rasprostranjena bolest u cjelokupnoj ljudskoj populaciji. Poznati su još u antičkoj medicini kada su prvi put opisani neki oblici liječenja. Zahvaćaju sve populacije bez obzira na spol i dob, i kada se dogodi „bubrežni napad Colica renalis“ on boli, na skali boli od 10 kažu boli do 100. Neopisivo i vraški boli toliko da muškarci u šali znaju reći kako je ovo traumatičnije od boli koju žena osjeća prilikom poroda iako, ruku na srce i šalu na stranu, i žene to stavljaju gotovo na istu razinu.

Zašto kamenci nastaju? I zašto je voda u naslovu bitna? Bubrezi, naime, kao mali parni organ dnevno pročiste čak 200 litara krvi, stoga su jedni od najvažnijih organa u organizmu i zaslužuju posebnu pažnju. Poremećaj u radu bubrega ili njihovo djelomično oštećenje dugo može prolaziti nezapaženo, bez značajnijih simptoma, i baš nitko tomu ne pridaje pažnju. Znanstvena istraživanja i iskustva pacijenata pokazala su da bubrezi mogu raditi sa samo 20 posto svog kapaciteta, a da ne posumnjamo da s njima nešto nije u redu. Sve do velikog bolnog tretnutka, pokretanja stvorenog bubrežnog kamenca. Veliki je i snažan to alarm organizma kako smo neke stvari zapostavili a dio su naše svakodnevne rutine. Ispijanje dovoljne količine vode izgleda tako jednostavno i uobičajeno, ali gle, zaboravili smo, kako mi najčešće kažu: „nisam ni stigao/la, a nisam ni žedan/na“.  

Neophodno je tijekom dana unijeti minimalno 8 čaša (od 2 dl) vode koja bi optimalno utjecala za zdrav rad bubrega. To je iznimno važno jer sam već spomenula da bubrezi filtriraju našu krv otklanjajući toksine i nepotrebne tvari iz organizma. Ukoliko ne unosimo dovoljnu  količinu vode u organizam toksini se zadržavaju jednako kao i druge tvari, primjerice minerali koji se procesom kristalizacije s vremenom pretvaraju u „jezgru“ oko koje se formira kamenac. Bubrežni kamenci obično se sastoje od kalcija i fosfata ili oksalata, minerala apsorbiranih iz hrane, a koji se normalno izlučuju kroz urin. Kada urin postane previše koncentriran, a to znači da nismo unijeli dovoljno vode u organizam nastaje već spomenuti proces u kojem se minerali mogu kristalizirati u obliku kamenja. I baš tada više nikome nije do pjesme s početka priče, i baš tada nitko ne pjeva nego bez obzira koliko ste veliki, snažni i odrasli, postanete mali, ranjivi i nerijetko do suza dirnuti s boli koju osjećate. Tako mali kamenčić najčešće veličine zrna bibera, zrna pijeska ili što vam drago za usporedbu boli kao da trebate „poroditi“ najduži planinski masiv ili Mount Everest.

U tom trenutku svi bespogovorno jure u najbližu HMP po spas i nerijetko bol popušta već na ordiniranu analgeziju i spazmolitike, a taj osjećaj je neprocjenjiv kako kažu. Kao kad nakon  napornog dana skinete tijesne cipele u kojima ste prepješačili kilometre. No, bol se vraća nakon popuštanja terapije jer dug je put eliminacije kamenca bubrega kroz mokraćovod do mjehura. Ponekad toliko dug da mu se kraj ne vidi bez operativne intervencije kojih danas imamo nekoliko na raspolaganju, kao što su URS (ureteroskopija) ili FURS (fleksibilna ureterorenoskopija). Nerijetko je puno ranije neophodna intervencija plasiranja ureteralnog stenta, tzv. „Double J stent“, ukoliko stvari krenu negativnim smjerom koji podrazumijeva da bolesnik ne reagira na terapiju, da se na bubregu nalaze velike zastojene promjene (hidronefroza), da rastu urea i kreatinin ili da je terapija za bol bila neuspješna. I tada sve dileme oko toga jesmo li žedni ili ne, trebamo li i hoćemo li piti dovoljnu količinu vode apsolutno nestaju. Svi, ali baš svi, srcem i razumom obećaju kako će piti i piti vodu, ali i sve što budu mogli samo ako prežive, ako ovo prestane.

A kada bol prestane, i rješenje problema bude već svima na očigled, sa olakšanjem se pozdravimo. Neki uz ponavljanje obećanja  kako će „piti“,  neki  pak već s bočicom vode u ruci „vode koja život znači“ uvjeravajući i sebe i mene kako nikada više neće doći u sličnu situaciju. Uz silne preporuke za terapijom, dovoljnom hidracijom, pijenjem citrusnih sokova,  konzumiranjem maslinovog ulja u prehrani s par kapi limuna te lijekovima prema smjernicama, gotovo uvijek kažem „do sljedećeg  puta“ jer velika većina bolesnika kroz život ponovi slično iskustvo. Uz smiješak mi kažu, „bez brige, pit ćemo vode dovoljno“ i „ne daj Bože nikome“, jer eto shvatismo na kraju da voda koju pijemo ima neraskidivu vezu s nastankom kamenca u nama.