Znamo li šta su kardiomiopatije?

Autor: Doc.dr.med.sc. Daniela Lončar, specijalista kardiologije

Građom i oblikom srce je vrlo jednostavan organ. Sastoji se od šuplje mišićne strukture, koja je jasno podijeljena na dvije polovine, koje smo navikli nazivati ljevostranim i desnostranim srčanim šupljinama. Desne srčane šupljine primaju krv iz tijela i pumpaju je u pluća. U plućima se krv oslobađa ugljičnog dioksida i prima nove količine kisika. Potom se ta, kisikom obogaćena krv vraća u lijeve srčane šupljine koje krv pumpaju svim tjelesnim strukturama. Obje strane (polovine) srca moraju i primati i odašiljati krv, a za svaku od tih funkcija postoji zasebna srčana šupljina. Prijemnu srčanu šupljinu za krv nazivamo pretklijetkom (pretkomorom) koja je tankih zidova i odvojena od nešto jače klijetke (komore) koja je debelih zidova. Srce stoga ima lijevu pretklijetku, lijevu klijetku, desnu pretklijetku i desnu klijetku. Glavna funkcija srca je da sve organe i tkiva u našem organizmu opskrbi krvlju koja je bogata kisikom. Ukoliko srce nije u mogućnosti da ispuni svoju osnovnu funkciju (snabdijevanje svih naših ćelija krvlju), govorimo o srčanom zatajenju (insuficijenciji, slabosti). Upravo oštećena funkcija srčanih klijetki (komora) dovodi do nastanka kardiomiopatija. Često se kardiomiopatijama pogrešno nazivaju sva oštećenja srčane funkcije, bez obzira na uzrok. Kardiomiopatije su definirane kao bolesti srčanog mišića udružene s poremećenom funkcijom srca, a koja nije nastala kao posljedica neliječenog visokog krvnog pritiska, infarkta miokarda ili bolesti srčanih zalistaka.

Pojam kardiomiopatije uveden je prvi put 1957. godine i označavao je srčanu bolest nepoznatog uzroka. Otad su mnoge bolesti prepoznate kao uzrok oštećenja miokarda (srčanog mišića) pa je nastala podjela na primarne kardiomiopatije (najčešće nepoznatog uzroka, obično se javljaju kao posljedica genetskih promjena) i sekundarne (specifične, poznatog uzroka, posljedica oštećenja srčanog mišića štetnim tvarima).

Primarne kardiomiopatije su: hipertrofijska kardiomiopatija, dilatativna kardiomiopatija, restrikcijska kardiomiopatija. Za hipertrofijsku kardiomiopatiju karakteristično je zadebljanje zidova lijeve klijetke. Može se razviti u bilo kojoj životnoj dobi, no češće se javlja kod djece.  Simptomi su: zaduha (otežano disanje, posebno u naporu), bolovi u prsima, osjećaj lupanja i preskakanja srca. Bolest je praćena visokim rizikom od iznenadne smrti, osobito pri fizičkom opterećenju. Dilatativna kardiomiopatija karakteristična je po dilataciji (proširenju) lijeve klijetke u kombinaciji sa srčanom insuficijencijom. Može se javiti kod osoba svih životnih dobi, no javlja se češće kod osoba srednje životne dobi. Simptomi su: zaduha, oticanje nogu i stomaka, opća slabost, malaksalost, nepodnošenje fizičkog napora. Za restrikcijsku kardiomiopatiju karakteristični su rigidni (kruti) zidovi klijetki srca, čime je onemogućeno njihovo adekvatno punjenje krvlju. Simptomi su: nepodnošenje fizičkog napora, opća slabost, otežano disanje. Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze (podaci koje pacijent navede u vezi s bolešću), objektivnog pregleda (čujan šum prilikom slušanja srca, oticanje nogu i trbuha, nabrekle vene na vratu), promjena na EKG-u, ehokardiografskog nalaza (ultrazvučni pregled srca), a u pojedinim slučajevima je potrebno uraditi i dodatne dijagnostičke pretrage kao što su kateterizacija (koronarografija), CT srca i koronarnih arterija, MR srca (magnetna rezonanca srca). Ultrazvuk srca (ultrazvučni prikaz srca i velikih krvnih žila) je bezopasna i zapravo najvažnija dijagnostička pretraga prilikom postavljanja dijagnoze kardiomiopatije. Nakon što se postavi dijagnoza, neophodno je adekvatno liječenje. Najbolji rezultati se postižu redovnom upotrebom lijekova te poštivanjem savjeta kada je u pitanju promjena načina života.