Kad dođu teški dani
Autor: Dr. Senka Gaković-Jovanović, specijalista psihijatar, psihoterapeut
U kontekstu COVID epidemije ova godina je bila i jeste puna izazova vezanih za očuvanje našeg zdravlja te nas je usmjerila na iznalaženje novih, manje ili više kreativnih načina nošenja sa svakodnevnicom. Ova sveukupno kompleksna situacija stavila je fokus na ljudsko i zdravlje čovječanstva, prvenstveno kao očuvanje fizičkog zdravlja, ali je neminovno otvorila i pitanje očuvanja mentalnog zdravlja.
Suočili smo se sa ličnim slabostima i strahovima, ali i sa primjerima požrtvovanosti i altruzima. Spoznali smo vrijednost života i istinitost drevne izreke: „Zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu.“
Koliko god je život svih nas postao usporen i restriktivan i koliko god usmjeravamo aktivnu pažnju na epidemiološke mjere, uporedno imamo svakodnevno refleksije o psihološkim implikacijama života u kriznoj situaciji, kako na ličnom, tako i na širem društvenom planu.
Koliko često se zapitamo šta nam to sve gotovo svaki dan nedostaje? Srdačan prijateljski zagrljaj, zagrljaj podrške, pjevanje i osmijeh i grohotan smijeh, podrška u žalovanju.... (slobodno sami nastavite niz).
Iako ova situacija sugeriše pojačanu potrebu za senzibilnošću u odnosu na mentalno zdravlje pojedinca i zajednice, nažalost, susrećemo se i sa negativnim primjerima diskriminacije i stigme. U bliskom okruženju svjedočimo zatvaranju pojedinih psihijatrijskih odjeljenja i njihovoj prenamjeni, nespremnost i/ili nezainteresovanost cjelokupnog zdravstvenog sektora da oslušne i osjeti psihološke potrebe svih ljudi, a posebno zdravstvenih radnika u novonastalnoj složenoj situaciji.
Susretali smo se sa čitavom paletom anksioznih stanja, suočavanja sa idejama bespomoćnosti i beznađa, iznenadnim gubicima (da, i izostanak socijalne podrške i komunikacije je gubitak). I nekako smo bili opserveri i nespremnosti zdravstvenih profesionalaca da spoznaju lične kapacitete ali i sistemske resurse . Čini mi se da što smo spremniji da učimo u hodu, da se mijenjamo, da čujemo i oslanjamo se jedni na druge, osjećanja beznađa usamljenosti i straha će se smanjiti.
Danas je 10. oktobar - Svjetski dan mentalnog zdravlja i ne mogu da sa zadovoljstvom ne primjetim obilje afirmativnih poruka na ovu temu. Ipak, možda bih izdvojila one koje nas sve povezuju na ljudskom nivou: “Svako može da pukne, svako može da potone, svako može da sagori, svako može da se izgubi....“ . I „da li je ok ne biti ok?“
Ove tvrdnje su otvarajuće, okrepljujuće, daju nam mogućnost da prepoznamo i priznamo svoje teškoće, slabosti i nesavršenosti, a istovremeno je bitno da ih podijelimo sa drugim ali i da drugima damo tu mogućnost.
Možda sa iznalaženjem najboljeg načina za sticanjem kolektivnog COVID imuniteta možemo napraviti paralelu sa različitim načinima sticanja „mentalnog imuniteta“.
Sigurno se svi srećemo sa obiljem preporuka za očuvanje mentalnog zdravlja, prevazilaženja kriznih situacija, značaja mentalne higijene.
Razmišljam kojih bi to par rečenica bile najbolji sažetak svega ovoga. Pitam se šta mogu da uradim za sebe, bližnje i okruženje? Svjesna sam da ne mogu istovremeno da djelujem na svim frontovima, a istovremeno imam asocijaciju na narodnu mudrost: „Drvo se oslanja na drvo, a čovjek na čovjeka.“
Čini mi se da bi jedna riječ bila ključna, najsveobuhvatnija. Empatija - koje nikad ne može biti previše. A to bi jednostavno značilo: odvoji vrijeme, budi uz nekog, pošalji osmijeh, ne osuđuj - pokušaj razumjeti, ne budi sujetan - potraži pomoć za sebe, ponudi pomoć...
Ovaj dan je samo jedan u godini i simbolično nam poručuje da je mentalno zdravlje neizostavni dio opšteg psihofizičkog blagostanja. Bilo bi važno da briga za mentalno zdravlje postane dio naše svakodnevnice i kada smo ustali na lijevu nogu, ali i kada nam sija sunce.
I na kraju, dok vježbamo brigu o sebi i bližnjima, pjevušim onaj stari refren (by Oliver Mandić):
„Osloni se na mene sad ti, veruj mi sve
dajem ti svoju reč
Znaj, i u dobru i u zlu, ja biću tu
Da te tešim i nasmešim“.
